Evo već pola sata razmišljam kako da počnem svoj prvi post, to
je ono najgore početi, šta da napišem, šta ....
U virtuelnom svijetu sam već popriličan broj godina, u
svijetu blogovanja sam se nešto kratko okušala ali nekako nisam bila aktivna pa
sam tad to poglavlje ubrzo završila.
Za ovu 2014. nisam pravila velike planove, ali sam odlučila
da počinjem sve malim koracima pa je i ovaj blog dio toga.
Inače odmah ću i objasniti zašto ovakav naziv bloga „dokona
mama“ – satirično, šaljivo, uzmite kako hoćete. Zar jedna mama može biti
dokona??? O ne, otkako sam postala majka shvatila sam da je mojoj dokonosti
kraj, da od perioda „dosadno mi je, ne znam šta ću“ (doduše to je kod mene
završilo davno, još u srednjoj školi) nema više ništa, da od dokonosti u kojoj samo gledaš televiziju, lutaš prostranstvima web-a isto tako nema više ništa.
Sad sam u užurbanom ritmu, radim 8 h dnevno na veoma
stresnom poslu, ali barem je home office pa je makar malo lakše. Imam bebu koja je
ušla u 9 mjesec svog života, malog istraživača kom je sad sve interesantno,
koji bi rado da otvara ladice svega što stigne, penje se uz namještaj, a ja
samo hodam i gledam sta pokušava, pazeći da se negdje ne povrijedi.
Da, da itekako zamoran posao, ali već odavno i muža i sebe
sam nazvala „blesama“ jer će nas naš šarmer za mnoge nestašluke i neprospavane
noći kupovati jednim jedinim osmijehom, i
moja teorija se naravno potvrdila i pokazala tačnom. Nekad smo toliko slabi na njegov osmijeh da
se plašim same sebe.
Bebom sam zaokupljena veći dio vremena , pa sad kradem
vrijeme za ono što volim da radim, a to je da šijem, fotografiram, čitam, izrađujem nakit od
raznih materijala i još svašta nešto. O
da volim i da pravim kolače, a Bogami i
da ih jedem, što se na meni itekako primijeti.
Stoga će na blogu biti svakakvih sitnica, ponekad nesšto šivenju, ponekad o nakitu, a ponekad neki recept.
0 comments:
Post a Comment